Peter Kosminsky je otišao na klupu tokom druge sezone serije THE UNDECLARED WAR, ali mesto reditelja je uzeo ni manje ni više već velikan savremene angloameričke televizije Paul McGuigan i režirao je svih šest epizoda.
Nažalost, iako je prva serija možda u rediteljskom smislu bila ponajmanje zanimljiva i nudila je prostor za napredak, ne možemo reći da ju je McGuigan nešto znatno unapredio. Naprotiv, rekao bih da je ostao tu negde, i u samo par epizoda i situacija uopšte imamo utisak da imamo posla sa velikim majstorom.
Ono što je McGuigan doneo seriji jeste američka fizionomija i sigurnost u postavljanju scena koju Kosminsky nije imao. Ali, kod njega je ta nesigurnost davala i svežinu i kretala se u domenu kontrolisane greške. Kod McGuigana toga nema, ali u najvećem broju slučajeva nema ni one kreativnosti koja krasi njegova najbolja dela.
Naprotiv, on je digao UNDECLARED WAR možda stepenik iznad, blizu stabilnog američkog procedurala ali to je opet nivo koji redovno prave anonimni reditelji.
Ono što je međutim veći problem je što rediteljski upgrade koji donosi McGuigan nije ispraćen boljim, već zapravo znatno slabijim scenarijem. Ovog puta to je jedna klasična i već prevaziđena čisto hakerska priča, bez uticaja na socijalne mreže i na društvo, sa vrlo čistim zapletom o otimanju velikih masa podataka u saradnji Rusije i Kine, a sa idejom da to pokrene neke kineske akcije nadalje.
I UNDECLARED WAR u tom smislu ide korak nazad, u doba Stuxneta, Sandworma i nekih starih priča o hakerskim napadima koje su filmski i televizijski apsolvirane mnogo pre nego što su postale operativna stvarnost.
U tom smislu, THE UNDECLARED WAR u drugoj sezoni postaje dosta otužna serija, bez mnogo ideja, sa melodramskim ekscesom koji povremeno dovodi do penušanja sapunice, kakvo je nedopustivo u formatu od šest epizoda.
Нема коментара:
Постави коментар