Kada se završila inauguralna sezona serije SUGAR, nadao se da će ona ostati one shot i bio sam skeptičan prema njenoj održivosti na duže staze. Naprosto njena priča je imala smisao u njenom preokretu a njen preokret je bio origin story lika i sada se postavljalo pitanje šta može taj lik sada sam kada znamo ko je on.
Ispostavilo se, ne mnogo. Osnovne dve dimenzije tog filma, ko je on i čime se bavi u drugoj sezoni su potpuno razdvojene. Prvi segment na jednu impotentnu priču o velikoj zaveri koja je potpuno sporedna na nivou toka tih osam epizoda, i sa njom praktično počinje i završava se serija, a drugi segment na jedan slučaj u kom naš junak ne pokazuje svoju specifičnost i mogao bi da bude predmet bilo koje i bilo kakve serije.
Dakle, sve ono što je činilo prvu sezonu a to je da samo on, i niko drugi, može da reši slučaj, baš zbog onoga što jeste, sada više ne postoji i ono što nam preostaje jeste solidno izveden losanđeleski krimić, svakako ni blizu vrhunca ponude ali sa dozom veštine koja proističe iz truda svih sektora, budžeta i reputacije glavne zvezde.
Na epizodama druge sezone se upadljivo ne pojavljuju ključna kreativna imena sa prve sezone, i deluje kao da je rad prepušten drugoj postavi da ga kompletira i da su se ambicije ključnih igrača, počev od kreatora zaokružile s prvom sezonom.
Otud, ko nije baš kompletista i nije baš radoznao, ovu sezonu može slobodno da preskoči i ostane na prvoj u kojoj je čak i sa cliffhangerom na kraju, zapravo sve bilo ispričano i to na najbolji mogući način
Нема коментара:
Постави коментар