YELLOWJACKETS u trećoj sezoni, ima uslovno rečeno tri različite trećine, ili barem dve polovine, zavisi ko kako gleda.
Prva trećina je upadljivo slabija od prve dve sezone a istovremeno deluje i kao njihova relativno bezidejna rekapitulacija. Serija me je do te tačke žestoko bila vezala za sebe i prosto ne bih prestao da je gledam ali mogu da razumem ljude koji su baš tako reagovali i u toj fazi odustali. Pad serije je bio drastičan pre svega u odnosu na visok nivo koji je dotle uspostavila.
Drugu trećinu čini kosolidacija, hvatanje koraka sa nečim što bih nazvao elementarnim nivoom ali i dalje ispod onoga što su prve dve sezone.
Međutim, treća trećina je na njihovom nivou i apsolutno ne samo da je dostojna serije (taj nivo dostojnog postignut je u drugoj trećini, slabije ali dostojno) već je apsolutno na nivou onoga što je u njoj dotle izgrađeno. I poetički, i idejno, i emocionalno, i žanrovski, i rediteljski.
Naravno, iako smo krenuli klimavo a završili trijumfalno ne mogu reći da završnica retroaktivno opravdava slab početak. Početak jeste deo celine, ono što se dešava u njemu jeste na kraju krajeva deo onoga što je na kraju ispalo dobro. Međutim, to je moralo da se bolje izvede.
No, ko se nije pokolebao i ostao je do kraja, ima priliku da iz veoma aktivnog odnosa prema seriji uđe u završnu četvrtu sezonu.
Нема коментара:
Постави коментар