Thomas Kail i Steven Levenson napravili su seriju o odnosu Boba Fossea i Gwen Verdon, kao ključnom odnosu u životu ovih dvoje velikih umetnika. I ne može se osporiti da su napravili seriju koja je vešto izvedena, dramski dobro postavljena, sa zvezdama kakve su Sam Rockwell, Michelle Williams i Margaret Qualley u glavnim ulogama, a da ne govorimo o istorijskim figurama koje se pojavljuju.
Međutim, uprkos tome što Rockwell uspeva da izvuče jedan neobičan spoj humanosti, ranjivosti i sujete kod Fossea, i da bez prenaglašavanja donese njegovu ozbiljno erodiralu ličnost, i uprkos nekim veoma inteligentnim i sugestivnim rešenjima kada se izlazi iz realističke rekonstrukcije u nešto što je prikaz Fosseovog života u maniru njegovih inscenacija, sve ovo se kreće u domenu dosta konvencionalnog i očekivanog.
Uostalom teško je praviti biografski sadržaj o čoveku koji je snimio ALL THAT JAZZ o samome sebi, dakle postavio je jedan specifičan i visok kriterijum prikazivanja sebe.
No, nije FOSSE/VERDON loša serija. Naprotiv. Ona je samo previše "očekivana" u postupku, čak i onda kada želi da odstupi od realističkog postupka i postane "kreativna". Kail i Levenson nisu uspeli da se odmaknu od te mehaničke dimenzije, i prosto šavovi njihovog kroja su vidljivi.
No, ovo sve je visok nivo svega što se pojavljuje na ekranu. Pomalo je čak perverzno koliko je televizija otišla daleko kada o jednoj ovakvoj seriji govorimo sa rezervama.
Нема коментара:
Постави коментар