Seriju HYSTERIA! dugo sam očekivao jer je na njoj bio angažovan jak talent pool - među njima Jordan Vogt-Roberts kao reditelj a John Francis Daley i Jonathan Goldstein kao producenti. Kreirao ju je Matthew Scott Kane kao žanrovski hibrid smešten u 1989. kada Satanic Panic i dalje drma Ameriku, kao i popularnost hair metal bendova ali i teorija o prožimanju ove muzike sa satanističkim kultovima.
Ovo je serija koja bi se mogla porediti sa STRANGER THINGS i to poređenje nije sasvim promašeno jer je i tamo reč o nostalgiji za osamdesetim u spoju za estetikom Amblina i popularnom kulturom, međutim, ovde je ipak referenca na malo drugačiji Amblin i ne samo na njega, a prožimanje sa pop kulturom je bitno manje što svemu daje na kvalitetu.
Da, naravno, i ovde se pomene poneko ime, poneka pesma ili film, ali samo da bi "zamirisala" epoha. HYSTERIA! ne može pobeći od onoga što je ta retro dimenzija u savremenoj produkciji ali bih pre rekao da ovde imamo posla sa jednom drugačijom postavkom. Naime, mnogo bi pre nešto iz onog vremena izgledalo ovako, otud mi i imena poput recimo Toma Hollanda padaju na um, pored naravno neizbežnog Amblina.
HYSTERIA! je nešto što bih recimo lako mogao da zamislim u režiji Gila Kenana, i otprilike referentnost je u ravni onoga čime on (ne) opterećuje svoj rimejk POLTEGREISTa.
Ovaj preambularni deo sa ređanjem imena je verovatno obeshrabrujući za ljude koji bi prosto želeli da vide nešto dobro i ako je moguće manje opterećeno nevažnim stvarima koje usled netalentovanosti autora postaju važne. Međutim, ova serija upravo i jeste za njih jer za razliku od sličnih zahvata ima želju da - na kraju krajeva - bude nešto svoje, a ne fan fiction napravljen za velike pare.
U tom smislu, HYSTERIA! se dešava u epohi ali ne parazitira na njoj sa ciljem da smeštajući se u određeno vreme ukrade stardust dela koja su u njoj nastala. Pre bi se reklo da autori žele da se sa modenrim tehničkim mogućnostima okušaju u toj vrsti filmmakinga.
I u tom pogledu, HYSTERIA! izgleda moderno, ali na način na koji izgledaju i najbolji filmovi tog vremena. U izvesnom smislu čak, jako je zanimljivo na koji način kasting zarobljava izgled i merila fizičke lepote i modnog dometa koji su važili u osamdesetim, bez toga da optereti seriju utiskom da neko rekonstruiše epohu. Ovo je epoha koja deluje "lived in", da ne kažemo razgaženo, ali sa dozom artificijelnosti koju su sami artefakti osamdesetih imali.
U žanrovskom smislu, ova serija je spoj omladinske priče o odrastanju, horora i okultne fantastike sa dozom satire koja proističe iz situacije i nije nametnuta. Otud, mnogima može da se javi utisak kako serija ne zna šta želi da bude - ali ja iskreno jedino taj problem nisam imao. Vrlo je jasno šta ona jeste a šta je fin dodatak koji gradi višeslojnost.
Ako ste snob i želite da imate neku "svoju seriju" koju niko ne zna, mislim da ste na dobrom putu da vam baš HYSTERIA! pruži taj plezir i to u jednoj A+ produkciji.
Rediteljski koncpet koji Vogt-Roberts zakuca u prvoj epizodi opstaje sve do osme u kojoj se on vraća na zadatak. U međuvremenu ima tu i tamo imena na špici ali rekao bih da je ovo njegov šou, i da nastavlja uspešno snalaženje u epohama koje je konačno pokazao i u jedinom dobrom Warnerovom kaijuu u ovoj novoj fazi. S tim što ovde, čini mi se, pravi korak napred i uspeva da profiliše svoj indie senzibilitet.
Mogu da zamislim još sezona ove serija, ona ostavlja neka pitanja neodgovorena ali iskreno, mogu da živim i bez nove sezone jer sam u ovoj zaista dobio i više nego dovoljno. Štaviše, ako bude daljih sezona, voleo bih da u njima budu novi likovi jer su mi ovi bili upravo za ovu priču i nijednu drugu.
Zašto je serija izašla maltene kao fusnota ovih dana, zaista ne znam, zaslužila je mnogo veću pažnju, međutim Universal ume da snimi nešto sjajno pa da onda zbuni plasmanom - setimo se serije HAPPY!
Нема коментара:
Постави коментар